Pogledajmo postojeći model distribucije hrane siromašnima koji uključuje mnogo izazova:
- Vrijeme isporuke hrane
- Rok trajanja hrane
- Nema hlađenja
- Trošak skladištenja
- Trošak nabavke robe i transporta
- Pronalaženje i kvalifikacija ljudi kojima je potrebna pomoć
- Distribucija hrane tim ljudima
- Nema promjene u situaciji – beskrajna zavisnost
Šta ako bismo mogli riješiti sve ove probleme s postojećim sredstvima koja su već prikupljena, ali to učiniti na novi način koji rješava ove probleme u srži? Kako?
Šta ako bismo uzeli ovaj novac i umjesto toga ga iskoristili za postavljanje farmi kokoši i poljoprivrede u školama i podučavali djecu kako to raditi? Hmm... da vidimo šta se dešava:
- Djeca uče kako uzgajati vlastitu hranu i sposobna su to raditi cijeli život.
- Oni svakodnevno nose svježu hranu kući za sebe i bilo koje porodice koje poznaju u svojoj okolini kojima je potrebna pomoć.
- Hrana je nutritivnija jer se nosi kući svježa.
- Nema potrebe za skladištenjem ili hlađenjem.
- Djeca postaju mehanizam isporuke i sposobna su pronaći one kojima je potrebna pomoć.
- Nakon što nauče, učenici mogu dobiti početni paket da isto urade kod kuće kako bi mogli hraniti svoje porodice umjesto da budu zavisni.
- Djeca postaju učitelji za porodicu dok pomažu porodici da uzgaja vlastitu hranu kod kuće.
- Postoji promjena u situaciji jer hrana postaje obilna, farme postaju obilne, ljudi imaju vještinu da se sami hrane i uče da se brinu o zajednici sami.
- Djeca uče šta znači naporno raditi, uče poduzetništvo i kako biti samostalni i ponosni na svoj rad.
- Ovaj model je skalabilan širom zemlje i preko granica jer djeluje na nivou zajednice, regionalnom nivou i, kao rezultat, na nivou zemlje.
