Razmotrimo postojeći model distribucije hrane siromašnima koji uključuje mnoge izazove:
- Vrijeme isporuke hrane
- Rok trajanja hrane
- Nema hlađenja
- Trošak skladištenja
- Trošak nabave robe i transporta
- Pronalaženje i kvalificiranje ljudi kojima je potrebna pomoć
- Distribucija hrane tim ljudima
- Nema promjene u situaciji – beskrajna ovisnost
Što ako bismo mogli riješiti sve te probleme s postojećim sredstvima koja su već prikupljena, ali to učinili na novi način koji rješava te probleme u srži? Kako?
Što ako bismo uzeli taj novac i umjesto toga ga iskoristili za uspostavljanje farmi kokoši i poljoprivrede u školama i podučavali djecu kako to raditi? Hmm... pogledajmo što se događa:
- Djeca uče kako uzgajati vlastitu hranu i sposobna su to raditi cijeli život.
- Oni svakodnevno nose svježu hranu kući za sebe i obitelji koje poznaju u svojoj blizini kojima je potrebna pomoć.
- Hrana ima više hranjivih tvari jer se nosi kući svježa.
- Nije potrebno skladištenje ili hlađenje.
- Djeca postaju mehanizam isporuke i sposobna su pronaći one kojima je potrebna pomoć.
- Nakon što nauče, učenici mogu dobiti početni paket kako bi isto učinili kod kuće i tako prehranili svoje obitelji umjesto da budu ovisni.
- Djeca postaju učitelji za obitelj dok pomažu obitelji uzgajati vlastitu hranu kod kuće.
- Dolazi do promjene u situaciji jer hrana postaje obilna, farme postaju obilne, ljudi imaju vještinu da se prehrane i nauče brinuti se za zajednicu sami.
- Djeca uče što znači naporno raditi, uče poduzetništvo i kako biti samodostatni i ponosni na svoj rad.
- Ovaj model je skalabilan diljem zemlje i među zemljama jer funkcionira na razini zajednice, regionalnoj razini, i kao rezultat, na razini države.
